snowboardHR

   Hrvatski olimpijci predstavljali su našu državu u alpskom i nordijskom skijanju, biatlonu, umjetničkom klizanju te u snowboardingu. Toni Jelenić i Vid Barić uz trenericu Sanju Mladenović predstavljali su snowboard klub «Nine» i Hrvatsku na snowboardcross i halfpipe natjecanjima.

   Konkurencija je bila velika (klinci iz Burton, Quiksilver i Flow teama) te im je skupljanje iskustva bio primaran cilj za daljnja natjecanja. Zajedno s ostalim hrvatskim reprezentativcima iz drugih zimskih sportova, naši boarderi su otputovali u petak navečer. Čekao ih je dug i naporan put do udaljenog Montheya. Odmah pri ukrcaju u minibus, bili su opomenuti zbog nedoličnog odijevanja (naravno nisu bili u službenim «uniformama»). Problem je bio brzo riješen, te se put nastavio u uspavljujućim tonovima pokvarenog motora minibusa.

   (Klikom na sliku ona će se povećati)

 Odmah po dolasku u Monthey, službene osobe (kojih je bilo jako puno)  smjestile su ih u kuću koja je bila namijenjena Hrvatskim olimpijcima. Svaka država je tako imala svoju kuću, ali su se neke države «ubole» za mjesta u gradu, dok je Hrvatska bila smještena na brdu 5 km od grada. To je bila velika mana, ali ujedno i prednost za naše boadere. Na tom brdu je snjega bilo više nego u gradiću, pa su mogli freerideat do šatora za doručak i večeru u centru Montheya. Također, naši snalažljivi boarderi pronašli su drop s cliffa 50 m od kuće, te su se tu iživljavali sve dok landing nije postao trava. E onda su se sjetili nove stvari, te su u dvorištu kuće uz pomoć krhkih ali snažnih klizačica složili mini vert koji je na vrhu imao kutiju za skejterske forice. I tako su se oni tu zabavljali svaki dan poslije treninga i contesta, dok su ih drugi olimpijci gledali u čudu.

   Ipak, negdje nakon trećeg dana, ludi biatlonci, klizači i nordijci, zaletili su se do prvog lokalnog skateshopa i pokupovali pol dućana. Posuđivali su opremu od Vida i Tonija, i boardali su taj vert pred kućom, sve dok im trener ne bi poludio i stjerao ih u kuću. Svi su se zaljubili u snowboarding, a neki su se čak prijetili da će napustit «svoje» sportove i počet boardat.

   I tako su se svi super slagali, atmosfera u kući bila je genijalna pa se čak i strogi vođa misije (koji je bio odličan, što se tiče organizacije i svega) «smekšao». Naravno, jedini su odskakali dečki iz alpske skijaške reprezentacije, koji su doletili s 18 pari skija i svaku večer išli spavat poslije Pokemona. U početku su ih i cure slijedile, ali su ubrzo podlegle okruženju i ekipi, pa su s njima ostajale duže budne. Dečki iz alpske reprezentacije su ostali vjerni svom treneru i podložno su ga slušali, voskali su svojih 18 pari skija, svađali se međusobno tko je bolji, i većinu vremena- šutili.

    Otvaranje Igara je bilo spektakularno ali i predugo. Bilo je oko 5 000 ljudi, i svi su skandirali i mahali olimpijcima. Zatvaranje je bilo u zatvorenoj ledenoj dvorani,  i trajalo je kraće. Toni nije pristupio na zatvaranje zbog «nedoličnog» odijevanja, pa je tako s još jednim nordijcem koji je «zaboravio» obući službenu uniformu kraj igara sačekao vani, grudajući se s ludim Grcima. Sve u svemu, Igre su bile solidno organizirane, konkurencija je bila velika, a naši boarderi su upoznali nove ljude i stekli nova iskustva.

   Hvala Sandži što nas je vodila i voskala nam boardove.
Velik pozdrav šefu misije, teti Gordani, Jogi i Babiću (nordic team), Faku, Blažu, Petri i još jednoj zaboraviosamkakosezove (biathlon team), Dori, Animariji, Jonu i Mislavu (alpine team) i naravno ludom klizeru Josipu i Dori (figure skateing team).
Vidimo se na Univerzijadi!